Igra odmah baca igrača u svijet gdje zakoni fizike postoje, ali su rastegnuti do krajnjih granica. Vozilo se ponaša kao kombinacija autića na daljinsko i gumene loptice – skače, odbija se, ali istovremeno klizi s preciznošću ako ga znaš kontrolirati. Svaka staza djeluje kao zabavni park – ali za one koji imaju živce od čelika i dobar osjećaj za tajming.
Nema neprijatelja, nema oružja – samo ti, cesta koja nije cesta i cilj koji uvijek izgleda bliže nego što zapravo jest. I upravo u tome je draž: svaka greška vraća te na početak, ali svako novo rješenje koje smisliš vodi te dalje – metar po metar, platformu po platformu. Osjećaj kada uspiješ pogoditi savršen skok nakon desetog pokušaja… neprocjenjiv.
Vizualno, sve je svijetlo, razigrano, s dozom humora. Vozila izgledaju kao igračke – neka su kao mali monster truckovi, druga podsjećaju na kolačiće na kotačima. Ali nemoj ih podcijeniti – u pravim rukama, ona mogu letjeti s jedne strane mape na drugu s lakoćom profesionalca.
U pozadini, sve prati ritam muzike i osjećaj slobode – igra ne tjera da žuriš, ali ne da ti ni mira. Znaš da možeš bolje. Znaš da možeš brže. Znaš da onaj jedan skok možeš pogoditi iz prve… ako samo još jednom pokušaš. I tako krećeš opet. Obby Roads nije samo vožnja – to je ples, to je borba protiv vlastitih granica i trenutaka kad kažeš "još samo jednom". A onda – još pet puta.
